Danas cu pisati o necem sto me odusevilo i pokazalo da ljudi jos uvijek imaju humanosti u sebi.

U Švedskoj sam, izmedju ostalih informacija, saznala i za jednu organizacija koja pomaze da se smanji ekstremno siromaštvo u svijetu. Prvo sto sam pomislila je bilo da postoji hiljade takvih organizacija, a kada se spomene siromaštvo nije uopste potrebno traziti dalje od BiH. Medjutim…

Kada sam izasla iz okvira BiH, primijetila sam da ljudi vise pricaju o nekim, nazalost, ekstremnim ali prisutnim primjerima siromastva u africkim drzavama. I dalje mi je slika bila nejasna ali sam htjela upoznati ljude koji vode organizaciju za koju sam slucajno saznala. I tu pocinje prica…

Zamisliti da ljudi zive zaista onako kako smo mogli vidjeti na TV ili nekim slikama koje obidju svijet kroz razne medije je za mene nestvarno i nezamislivo. Nazalost, itekako je realno, obzirom da se procjenjuje da najmanje 1,5 milijardi ljudi iz 91 zemlje u razvoju živi u potpunom siromaštvu, dok 800 miliona ljudi preživljava na granici siromaštva.

Da priblizim sliku, ljudi u zemljama poput Togo, Nigerije, Ugande, itd. ne misle na mnogo stvari kao sto to ostali svijet radi, a jedino sto ih mori je glad i kako zaspati gladan ili sta jesti kada se probudis. I o cemu uopste moze razmisljati covjek koji umire od gladi ?! Kada sam slusala ovu pricu priznajem najezila sam se. Znam da ovakvih primjera ima vrlo blizu nas, ali zamisliti da gradovi, sela, zive tako, je strasno. A procjenjuje se da samo 2% svjetskog BDP-a bi bilo dovoljno za osnovnu socijalnu zastitu za najsiromasnije!

I tako upoznam ljude koji obilaze sela u Africi i pitaju stanovnike sta ustvari zele? Nema tu nekih velikih zelja, samo zele prezivjeti, imati dovoljno hrane… Ali kako? Nakon sto i sami kazu i opisu kako, organizacija koju sam spomenula na pocetku, Action 10, im pokusava pomoci. I dalje sam cekala da cujem najzad koji je fazon, medjutim ovdje je bilo rijeci o jednoj istinskoj zelji i humanosti.

Cijela organizacija radi volonterski, i niko iz organizacije ne ostvaruje nikakav prihod. Medjutim, kada sam cula pricu, kao da sam se vratila par stoljeca unazad…cak i milenij. U jednom selu su htjeli da proizvode nesto kako bi to prodali i kupili hranu. Action 10 je poceo da sakuplja novac da im posudi da to i urade. Prosjecna pozajmica je bila oko 400 SEK (40 EUR). I tako su zene, njih pedesetak, pocele da koriste svoje vjestine kako bi nesto proizvele da to kasnije prodaju i zarade novac za hranu i sirovine koje su im potrebne za dalju proizvodnju. I zamislite koja hrana za dusu ljudima koji su samo zeljeli pomoci i kasnije vidjeli da ovaj metod uspijeva! Zene su proizvodile i uspijevale vracati pozajmicu, a cak su predlozile da se vrati i vise nego su pozajmile, kako bi sacuvale novac. Tako nastaje i prva banka u selu – osoba koja cuva novac kod sebe i vraca nazad ovim zenama onda kada odluce dalje investirati. A novac koji je prvobitno pozajmljen, kada se vrati, daje se drugom selu za njihovo poduzetnistvo, jer su vec culi za Action 10 i zarko zele da dobiju priliku. Moram spomenuti i prvu javnu istituciju – to je covjek koji sakuplja novac za vodu koja se potrosi i koju stanovnici placaju vrlo malo, sto je potrebno za slucaj nabavke ili daljeg obezbjedjenja dotoka vode u selo. I to je institucija! Ne mogu ni zamisliti koliko smo daleko otisli, ili koliko su ljudi daleko ostali u pojedinim podrucjima kojih nazalost nije malo u svijetu.

Sve sto je lijepo kratko traje – primijetili ste da sam pisala samo o zenama, a tu se i pojavio problem. Muzevi su postali ljubomorni i zabranili su zenama rad. Znaci, ni ljubomoru nismo mogli izbjeci, radja se bez obzira na sve 🙂 Action 10 je stao sa svojim aktivnostima, bez ikakvog pokusaja da nesto ucini po ovom pitanju, sto se ispostavilo ispravnim jer nakon nekog vremena je par muzeva ipak doslo u organizaciju rekavsi da im je bilo bolje dok su zene radile, ali bi i oni htjeli pokusati. Naravno, prvo su ih nagovorili da ohrabre i uvjere i ostale muskarce da puste svoje supruge da rade… I tako je ponovo zazivjelo zensko poduzetnistvo.

Sada kada ih pitaju kako se osjecaju uz Action 10, odgovor je vrlo jednostavan – Sretni smo!

Za mene je ova prica bila kao shok, nakon kojeg sam pozeljela otici i vidjeti kako izgleda taj svijet koji se, koliko god nemoguce zamisliti, odvija paralelno ovom koji mi zivimo, sa hiljadu prohtjeva, zelja, briga, mogucnosti… A za ovu pricu sam zahvalna Cecilii, koja je svoj zivot posvetila da smanji siromastvo, a na tom putu joj pomazu i drugi ljudi koji u sebi imaju tracak humanosti. Lijepo je znati da u ovom razvijenom svijetu postoje emocije i humanost, te da sam imala cast da saznam za ovako nesto. Do sada sam vjerovala da postoje samo organizacije koje sebe odrzavaju na tudjim mukama i siromastvu, tako zaradjujuci novac a prosljedjujuci vrlo malo onima kojima treba.

O ovoj humanoj prici se moze saznati vise, ukoliko neko zeli, na web stranici http://action10.org/ 

U slucaju da neko zeli donirati novac, koji god da je iznos za jednu osobu iz sela u Africi jako je znacajan, moguce je uraditi preko Paypal http://action10.org/togo2015/improved-livelihood/

Ne znam za vas ali za mene je ova prica stvarno dirljiva i nestvarna, a pogotovo kada sagledam sa koliko raznih gluposti se svi danas opterecujemo. A da ne govorim o prohtjevima…

Srecom, za mene je jedan od najboljih osjecaja kada nekome pomognem…