Svakome je nesto bitno. Svako od nas ima masu stvari kojima je zaokupljen. I tako zivi iz dana u dan. Prestane primjecivati sta je drugima bitno i koliko. Svi manje vise mislimo na sebe… ovo je vjerovatno nesto sto bi mnogo bolje razradio novi bloger, pozitivna psihologija (jedan post sam procitala i vec mi se svidja).

Nego, da se vratim na temu. Ovo ljeto sam se malo druzila sa turistima koji su dosli u BiH i to bas u moju Bosansku Krupu. Iz Njemacke, V. Britanije, Irske, Holandije, Švedske… Ne pricam o dijaspori nego o pravim turistima, strancima, koji su htjeli vidjeti BiH pa tako dosli i u Krajinu…

Nema rijeci koje mogu opisati to zadovoljstvo kao kad se ovi stranci odusheve nashom prirodom i cistim rijekama. To je nesto nevjerovatno. Jedni ce drugi put doci na vise dana, drugi ce povesti i prijatelje, treci ce se opet vratiti itd… I prica se nastavlja..

Jedan par sa djecom iz Berlina je boravio sedmicu u B. Krupi. Druzili smo se dosta vremena, a sve to vrijeme, kako god se nisu mogli nadiviti ljepoti, nisu se mogli nacuditi kolicini smeća koje ljudi ostavljaju na obalama Une. Doslo je do toga da su i sami poceli kupiti smeće koje bi neko ostavio za sobom na obali. Njima to nikako nije jasno. Nije im jasno da ljudi ne vide vrijednost i ljepotu u kojoj zive. Svugdje su flaše, kese… Po gradu, cak i nedavno sredjenim adama, u kanjonu… A onda mi na um padne ono – Unu ne treba cuvati od ljudi, treba uciti ljude da cuvaju Unu. I Krusnicu! Dobro se sjecam tih rijeci iz skole, ali je suprotno: Kod nas je cool ostaviti smece za sobom, a nikako nije cool ubaciti u kantu ili ponijeti sa sobom kad smo vec mogli iz prodavnice donijeti kesu i uzivati pored Une.. Ovaj osjecaj nase bahatosti je ipak nadmashio strah od pasa lutalica, i svega onoga sto nismo sposobni rijesiti… A takva ljepota!

 

Vise puta sam sebi rekla da necu pisati nista sto je negativno o nama samima, jer toliko toga je vec receno, ali ovaj osjecaj ipak nadvlada moju odluku.

Ne bih ni napisala post da danas nisam posjetila jednu malu izlozbu na kojoj me neke cinjenice vratise u stvarnost i osvjezise sjecanje na riječi spomenutih turista od prije sedmicu-dvije. Ovo je nesto sto ce uskoro sve veci broj ljudi zadesiti, a vec se desava cak u Kaliforniji, tako razvijenom dijelu svijeta, ali nista ne pomaze – stvarnost je tu. A mi imamo ZLATO i ne cuvamo ga.

 

650 miliona ljudi nema dostupnu pitku vodu,

2.3 milijarde ljudi nema osnovne sanitarne uslove,

90% rasta populacije do 2050. godine ce imati nedostatak vode,

 

…a ovo je osnovna ljudska potreba, da ne pricamo uopste o turizmu u BiH, uredjenosti, psima lutalicama, ekonomiji, reciklazi nego samo o nasim navikama kada je u pitanju zlato buducnosti.

Cuvajmo vodu i prirodu, necemo je jos dugo imati ovakvu kakvu imamo sad.