Sta je za vas kvalitetno provedeno vrijeme sa nekom osobom?!
Mnogo tekstova govori o tome kako provesti slobodno vrijeme ili kako uspjesni ljudi provode vrijeme itd.
Koliko god da sa nekom osobom provodimo vrijeme kod kuce, mislim da nije kvalitetno kao kada se izadje vani i razgovara u opustenoj atmosferi. Kod kuce primijetis jednostavno svaku sitnicu koja te odvuce od razgovora i skrene paznju.
Kako vi provedete vrijeme sa nekom osobom? Idejee idejee 🙂
Evo jedan lijep primjer – subota poslijepodne u lobby jednog veoma posjecenog hotela u Stockholmu. Zivjeli!
Almir Badnjević iz Bosanke Krupe prvi je doktor nauka iz oblasti biomedicinskog inžinjeringa kojeg naša zemlja ima. Mladić koji može samo poslužiti kao inspiracija svima nama, a zapravo je pravo oličenje uspjeha, u martu ove godine će u našu zemlju dovesti najozbiljniji naučni skup koji se na prostoru BiH dogodio u posljednjih deset godina.
Almir Badnjević (Foto: Valetudo magazin)
Ovog obrazovanog, talentovanog i zanimljivog mladog čovjeka kroz život i posao vodi filozofija da nijedna tvrđava nije neosvojiva – neke su samo nedovoljno napadnute.
Badnjević je magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu 2010. godine kada počinje da radi u području medicinske elektronike i medicinske opreme, te jednim dijelom biomedicinskog inžinjeringa.
Red, rad i disciplina – Kako je kazao, već u djetinjstvu je znao da će se u životu baviti nečim što je vezano za tehniku, jedino što je tada želio da postane astronaut.
Inače, biomedicinski inžinjering – (BMI) je oblast inžinjeringa u kojoj inžinjeri, koristeći se svojim principima i znanjima, rješavaju probleme u medicini. Dakle, svi stvoreni medicinski uređaji, svi implantati, sve rekombinacije u DNK strukturama i mnogo drugog su nastali zahvaljujući BMI.
Zahvaljujući velikom broju specijalizacija obavljenih po Evropi, Almir je stekao dosta znanja iz oblasti BMI što mu je otvorilo vrata i dalo ideju za rad na doktorskoj tezi. Trenutno radi na svojoj tezi koju će do ljeta ove godine odbraniti na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu iz oblasti BMI.
Almir smatra da je za njegov poslovni uspjeh “kriv“ samo rad i trud, i upravo zbog toga njegov životni moto je “red, rad i disciplina”. U tom slučaju, nebo je granica. To je njegova životna filozofija. Tako Almir jednostavno nema baš previše slobodnog vremena jer uistinu vrijedno radi.
Trenutno je direktor Državnog laboratorija za verifikaciju medicinske opreme u BiH, Verlab. Almir radi i kao stručnjak iz prakse (asistent) na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, te kao stručnjak iz prakse (predavač) na Internacionalnom Burch Univerzitetu. Pored toga je i izvršni direktor Društva za medicinski i biološki inžinjering u BiH te je ujedno i autor 20 istraživačkih radova.
Najvažniji naučni skup u posljednjih 10 godina
Pomenuto Društvo osnovano je u martu prošle godine, no već je uspjelo ostvariti zapažene rezultate.
“Od marta do sada smo uspjeli da se pojavimo na Evropskoj konferenciji za medicinski i biološki inžinjering održanoj u septembru 2014. godine sa tri stručna rada. Predali smo i aplikaciju da BiH postane punopravna članica IFMBE (International Federation for Medical and Biological Engineering). Između ostalog došli smo i na ideju da organizujemo prvu Konferenciju medicinskog i biološkog inžinjeringa u BiH (CMBEBIH 2015). Ovo je trebala da bude konferencija samo za ljude iz BiH, jer nam je cilj bio da vidimo ko radi u ovoj oblasti u BiH. Međutim, informacija se proširila vrlo brzo i u principu ovo postaje prva konferencija iz ove oblasti u regionu“, ističe Badnjević za Klix.ba.
Almir Badnjević (Foto: Valetudo magazin)
Ne usuđuje se Badnjević pohvaliti činjenicom da u našu zemlju dovodi najvažniji naučni skup u posljednjih deset godina ali ono u što je siguran jeste činjenica da sama oblast BMI dovodi ljude iz elektrotehnike, medicine, farmacije, mašinstva, prirodnomatematičkih nauka, stomatologije, biologije, hemije…
“Dobili smo veliki broj radova za učešće na konferenciji iz BiH, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Velike Britanije, SAD-a, Turske, Italije, Njemačke,… Sam broj radova je premašio sva naša očekivanja i trenutno je na recenzentima vrlo težak posao, a to je kako da ocjene to sve na vrhunskom nivou, te da nam za publikovanje u časopisu i oralnu prezentaciju na konferenciji odaberu najbolje radove“, kaže Badnjević.
“Ovom konferencijom u BiH će se u jednu ruku pisati historija, jer smo jedini u regionu bili hrabri da iz ove oblasti, inače jedne od najkomplikovanijih u svijetu nauke, organizujemo ovakav događaj. Konferencija ima izvrsnu podršku, a na istoj će učestvovati veoma istaknuti stručnjaci u ovoj oblasti”, dodaj naš sagovornik.
Među onima koji će učestvovati na konferenciji su Ratko Magjarević, predsjednik IFMBE, Leandro Pecchia, vijećnik Evropske alijanse za medicinski i biološki inžinjering i nauku iz Velike Britanije, Dejan Milošević, profesor fizike na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, Werner Mantele, direktor Goethe Instituta za biofiziku iz Frankfurta, Mustafa Kahramanyol, profesor na Gulhane Vojnoj medicinskoj akademiji, Atilla Aydinli, profesor na odsjeku za fiziku Bilkent Univerziteta, Turska, Dragan Primorac, profesor, pedijatar, ekspert iz forenzike i genetičar, Mark Bale, predsjednik Komiteta za bioetiku u Vijeću Evrope, Mario Medvedec, klinički biomedicinski inžinjer u Univerzitetskom bolničkom centru Zagreb…
Kćerkica najveći uspjeh
Mladim ljudima koji tek počinju da se probijaju u poslovni svijet, ovaj uspješni mladi čovjek poručuje da moraju raditi, raditi i raditi, konstantno dodatno učiti i usavršavati se, a uz to sve vrijeme i prije svega biti čovjek.
“Svim svojim studentima volim napomenuti da za razliku od vremena kada su živjeli naši roditelji dovoljno je bilo samo da završite fakultet, te da vas čeka posao. Sada je stanje drugačije. Sada kada završite fakultet samo ste jedan korak ispred za traženje posla. Međutim, tek tada vaša misija građenja karijere počinje. To je posebno važno za sve mlade ljude koji žele da rade u privatnom sektoru ili da idu u evropske zemlje. U tom slučaju diploma bez iskustva vam ne znači mnogo..Šaljite prijave, istražujte, aplicirajte i po 100 puta na isto mjesto, sve u cilju da dobijete ono što želite, te da ostvarite bilo kakvo radno iskustvo. Nikad ne napuštajte posao dok ne nađete drugi. Ne obeshrabrujte se, jer sigurno ima posla ako ga zaista želite”, poručuje Badnjević.
Svojim najvećim uspjehom Badnjević pak ne smatra ništa od navedenog već kaže kako je to njegova 15-mjesečna kćerkica.
“Nikakav drugi uspjeh ne mogu porediti sa tim, svojim najvećim projektom. To je jedan dugoročni projekat koji će biti najteže održati u pravom kolosijeku…”, ponosno ističe Badnjević.
Slobodno vrijeme provodi putujući s porodicom, kao i u druženju s prijateljima. Odigra se tu i tamo i košarka za dobra stara vremena.
Badnjević se, kako kaže, smatra veoma sretnom osobom jer uživa u svom poslu, okružen je ljudima koje voli. Ne žali za onim što mu se nije ostvarilo jer vjerovatno nije ni trebalo.
Bilo bi lijepo kada bi jednoga dana ono sto je ostalo od aerodroma Zeljava sluzilo u turisticke svrhe. Mladje generacije jako malo znaju o ovome, pa sam odlucila preuzeti tekst sa portala krupljani.ba.
“Po riječima stručnjaka, jedini aerodrom koji se mogao porediti sa Željavom, iako dosta manji, je Slatina kraj Prištine, sa radarskim centrom na planini Goleš. Izdržao je bombardovanje najtežim američkim projektilima 1999. bez većih oštećenja.
Jugoslavija je imala četrdesetak objekata strateške namjene, među kojima i nekoliko podzemnih aerodroma koji su bili najveća vojna tajna. O njima se u javnosti do danas ispredaju fantastične priče, a posebno su atraktivni bili aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina kod Prištine, uz podzemni vojni objekat Šipčanik kod Titograda. Ekonomisti tvrde da je za njih potrošeno blizu devedeset milijardi dolara, a samo u Željavu četiri i po milijarde, koliko bi koštao autoput kroz cijelu Jugoslaviju. Bili su locirani u svim jugoslovenskim republikama.
“Sve vojne aerodrome u bivšoj Jugoslaviji poznajem dobro. Na svaki sam slijetao više puta i bio u njihovim objektima. Prvi nivo od tri nivoa zaštite bili su aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina pored Prištine. Njih karakteriše to da su rađeni zajedno sa vanjskom infrastrukturom kao odgovor na doktrine iz vremena hladnog rata – strategiju ograničenog suvereniteta i strategiju ograničenog nuklearnog rata”, objašnjava za Monitor Blagoje Grahovac, general avijacije u penziji i analitičar geopolitike.
AERODROM ŽELJAVA MEĐU NAJVEĆIM U EVROPI
Aerodrom Željava bio je najveći podzemni aerodrom u Jugoslaviji i među najvećim u Evropi. Tehnički i tehnološki bio je obezbijeđen od snažnih nuklearnih udara. Četiri velika ulaza zatvarala su čelična vrata debljine jedan metar. Vrata su težila 100 tona i hermetički su zatvarala galerije da izdrže direktan pogodak nuklearnog projektila. Prostorije u unutrašnjosti kompleksa bile su povezane sa 56 teških pancirnih vrata.
„Bio je neosvojiv i za dva uzvratna udara. Prva vrata mogla su izdržati nuklearni udar od dvadeset kilotona, a zbog lomljenja udarnog talasa druga vrata, iste otpornosti, mogla su izdržati udar od sto kilotona, a treća udar od čak petsto kilotona”, kaže Grahovac.
Željava je sve do 1992. godine bila najmoćnija vojna baza u tadašnjoj SFRJ, a i u Evropi. Za njenu gradnju korišćen je model iz Švedske, koja je tada bila najpoznatija država po gradnji podzemnih aerodroma. Lociran je na granici BiH i Hrvatske, u podnožju planine Plješevice. Građen je od 1959. do 1968. godine, kada je ubrzano otvoren, zbog sovjetske invazije na Čehoslovačku.
Građen je vizionarski – za 21. vijek. Cio kompleks su gradila isključivo domaća preduzeća. Taktičko-tehničke osobine bile su impresivne. Tri podzemne galerije za smještaj 58 aviona, a po nezvaničnim izvorima moglo se smjestiti 80, pa čak i do 120 aviona MIG-21. Letenje sa tog aerodroma bio je veliki izazov za svakog pilota.
„Unutra je bilo obezbijeđeno sve za normalno funkcionisanje potpuno autonomno od spoljnog svijeta – vazduh, hrana, pogonska i ubojna sredstva, zdrastvena zaštita, a imao je čak i mrtvačnicu. Sve je bilo urađeno humano, a ne tako da bi čovjeku taj ambijent postao neizdrživ. Nije to bila raskoš, već je sve bilo spakovano tako da čovjek nikad nije bio sam što se tiče komunikacije, nego je uvijek mogao razmijeniti i pozitivnu i negativnu energiju sa nekim drugim. To je bio fenomen tih objekata”, opisuje unutrašnjost Željave Blagoje Grahovac.
U medijima su piloti ranije svjedočili da se unutra nalazio veliki restoran koji je odjednom mogao da primi 1000 ljudi, oko 200 pilota i 500 mehaničara, kao i goste.
Samo je Josip Broz Tito smio da fotografiše njegovu unutrašnjost. U njega se ulazilo sa propusnicom, koja je imala crvenu dijagonalnu traku.
„Borbena upotreba tog objekta takođe je bila fenomenalno riješena. Ispod planine izlijeće avion i za njim se zatvara sistem vrata tako da se kako avion odmiče samo kroz jedna vrata mogao pomiješati vazduh sa vazduhom iz okoline, ali su ga munjevito eleminisali vrlo jaki prečistači. Aerodrom je imao tri piste za polijetanje i slijetanje. Vani su bili i radari bez posade, a davali su signal komandi, koja se takođe nalazila pod zemljom”, kaže Grahovac.
Aerodrom je imao moćne elektronske oči i uši – sedam radara koji su koštali svaki po 12 miliona dolara, a sistem za navođenje je koštao 50 miliona dolara i bio najskuplji sistem u JNA. Britanskim radarima S-613, dometa većeg od 400 kilometara, nadgledana je gotovo cijela teritorija Italije, Austrije i dobar dio Mađarske.
Krajem 1992. bivša JNA je prije povlačenja minirala i onesposobila Željavu sa, kako se tvrdi, 56 tona eksploziva. Onda je i zub vremena učinio svoje. Danas su tamo ruševine.
Po riječima stručnjaka, jedini aerodrom koji se mogao porediti sa Željavom, iako dosta manji, je Slatina kraj Prištine, sa radarskim centrom na planini Goleš. Izdržao je bombardovanje najtežim američkim projektilima 1999. bez većih oštećenja.
„Željeva je mogla da primi tri eskadrile i svu logistiku koja je obezbjeđivala krug od trideset kilometara, a prištinski dvije eskadrile”, kaže Grahovac.
Pored ova dva aerodroma – prve linije odbrane, drugi nivo zaštite bili su aerodromi takođe sa podzemnim galerijama i uslovima za zaštitu od nuklearnog udara.
„Drugi nivo bile su podzemne galerije u Podgorici, Mostaru i Splitu, ali sa manjom autonomijom vazduha, vode i hrane. Na primjer, u njima nije bilo uslova za pripremanje hrane nego se nosila suva hrana”, objašnjava Grahovac.
Pored aerodroma u Bihaću i Prištini, aviobaza u Šipčaniku bila je jedina u bivšoj Jugoslaviji iz koje su avioni polijetali bukvalno iz tunela izgrađenog usred brda.
Kada je NATO 27. аprilа 1999. u tri nаvrаtа bombаrdovаo аerodrom Golubovci, posebno mu je bio interesantan podzemni objekаt аerodromа u Šipčаniku.
,,Tada se u njemu nаlаzilo 26 аvionа rаznih tipovа, među kojimа i svih sedаm аvionа G-4 super Galeb iz аkro-grupe Leteće zvijezde. Svi su izgoreli, kada su avioni NATO-a probili rupu na gornjem sloju zemlje i kamena specijalnim bombama za izazivanje tektonskih poremećaja”, sjeća se Grahovac.
Treći nivo zaštite bila su armirano-betonska skloništa za avione i ljudstvo. Imali su ih svi aerodromi. Svaki avion imao je svoje armirano-betonsko sklonište.
Primjer grandioznog podzemnog odbrambenog projekta SFRJ predstavlja i lavirint uklesan u stijene ostrva Visa duži od 70 kilometara, u kome je 45 dana moglo u potpunoj izolaciji da boravi više od 5.000 vojnika. Danas je potpuno napušten.
ODBRANA OD VARŠAVSKOG PAKTA
Objašnjavajući razloge zbog kojih je Jugoslavija gradila skupe podzemne vojne aerodrome i druge objekte Blagoje Grahovac za Monitor kaže:
,,Podloga za priču o podzemnim aerodromima u suštini se nalazi u doktrinama koje su važile u vrijeme hladnog rata. Dakle, poslije formiranja Varšavskog ugovora 1955. godine, pa nadalje. U razradi tih doktirna posebnu važnost imala je vojna intervencija zemalja Varšavskog ugovora 1968. godine u Čehoslovačkoj. Zbog doktrine ograničenog suvereniteta, koja je važila u Varšavskom ugovoru, nijedna država, koja je mogla biti potencijalna žrtva takve doktrine, nije mogla ostati mirna, ravnodušna. Postojala je i doktrina isturene odbrane – nestabilno stanje držati što dalje od granica Sovjetskog Saveza kako bi se sačuvao tzv. idilični mir unutar SSSR-a. Tu doktrinu Rusija nije napustila ni do danas. U Varšavskom ugovoru postojala je i doktrina ograničenog nuklearnog rata, koju Sovjetski Savez takođe nikada nije napustio”.
Varšavski pakt ili Varšavski ugovor bio je vojni savez država istočnog bloka, koje su ga organizovale kao odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog pakta na Zapadu 1949. godine. Varšavski ugovor je sastavio Nikita Hruščov 1955. i potpisan je u Varšavi. Sve komunističke države Evrope bile su potpisnice, osim SFRJ. Članice pakta su se obavezale da će jedna drugu potpomagati ukoliko ijedna bude napadnuta. Samo godinu kasnije ugovor je prekršen prilikom sovjetske invazije na Mađarsku.
„Zbog navedenih strategije Varšavskog ugovora, druge države morale su se pripremati za odbranu. Jugoslavija je za to gradila posebne objekte za smještaj borbene tehnike. Pošto je ograničeni nuklearni rat bio sastavni dio strategije oružane borbe Varšavskog ugovora zbog toga su idejna rješenja za uređenje teritorije i infrastrukture tražena i nalažena na Zapadu. Za to se malo zna. Posmatrano sa današnje distance izgradnja podzemnih aerodroma može izgledati nerealna i neracionalna. Međutim, u vremenu hladnog rata, kada se gubitak suvereniteta i teritorije mogao desiti u trenutku, to je bio razuman potez”, kaže Grahovac.
U svom dugogodišnjem vojničkom životu – u avijaciji koja je uvijek bila u prvom ešalonu odbrane, Grahovac je tri puta doživio povišene mjere borbene gotovosti, koje su prvocirale situacije sa Zapada.
„To se prvenstveno odnosi na Osimske sporazume oko tršćanske krize, ali nikad to nije bilo jakog intenziteta. No, kad je riječ o procjenama ugrožavanja sa Istoka – mjere povišene borbene gotovosti bile su nužne u više navrata. Ne treba zaboraviti da je Kominterna još 1925. godine izdala rezoluciju u kojoj se kaže da je Jugoslavija versajska tvorevina i da je treba rasturiti. Za tu rezoluciju malo ko zna. Čak je i Komunistička partija Jugoslavije dobila tu rezoluciju i zadatak da rasturi Jugoslaviju. Takođe treba podsjetiti da niko tako nije osudio sovjetsku invaziju na Čehoslovačku kao Jugoslavija i Josip Broz Tito. Tada je i Jugoslaviji prijetio izuzetno veliki rizik od agresije na njenu teritoriju. Zato je u Jugoslaviji izvršena mobilizacija vrlo visokog stepena. Tada je imala preko milion ljudi pod oružjem, spremnih da se soprotstave invaziji u septembru 1968. godine. Predsjednik SSSR-a Leonid Brežnjev tada je izgovorio pakosnu prijetnju: ‘Pustićemo Jugoslaviju još deset do petnaest godina da se sama muči, a onda će ona samoj sebi doći glave!’ Nikada od 1925. godine NKVD taj zadatak nije stavio van snage, kao ni kasnije KGB, a to traje i danas”, tvrdi Grahovac.”
Kada čujete za ove tri kompanije, imate u glavi sliku, najblaže rečeno vanzemaljaca koji tu rade, a zgrade izgledaju poput svemirskih brodova. Doduše nije u potpunosti tako, više sam Silikonsku dolinu zamišljala kao magistralnu cestu pored FIS-a u Vitezu 🙂
Na licu mjesta budete jako iznenađeni jer ste očekivali ni sami ne znate šta. Najveće iznenađenje su ljudi koji rade tu, uglavnom kosooki, bez košulja, odijela i luksuzne vanjštine (valjda zato što imaju u glavi 🙂 npr, na ovoj slici dok sam slikala sestru upravo su prolazili uposlenici Google-a sa posla:
Osim što su mladi, jednostavno i sportski obučeni, sa posla idu autobusom, koriste bicikla dok idu od zgrade do zgrade, ma sve kao kod nas 🙂
A ni Apple, moj prvi komšija u Cupertino, nije ništa drugačiji. Isti princip, samo što je krug u kojem su uposleni na pauzi zatvoren za turiste. Međutim, imala sam sreću da nas jedan poznanik uvede na ručak i da se oduševimo kuhinji – jela iz cijelog svijeta, ali sve je zdravo i organskog proijekla, nema fast food. Naravno, uposlenici u japankama, papučama, šorcevima, opušteni, zelenilo, trava, kao da ste na izletu. Tu je i izložen projekt nove zgrade Apple-a koja je, kako kažu, već popunjena radnim mjestima – cca 5000 ljudi! Glavni ulaz – infinite loop:
A Facebook – kao da sam znala da će me razočarati! Obične zgrade, više ih na jednom mjestu. Ne bih rekla da su građene namjenski. Nikakvog reda, živosti, niti znaka, ogroman parking i jedan jedini znak po kojem znate da ste tu je oznaka na ulazu sa ceste:
Sve u svemu, ni blizu kao pored FIS-a 🙂
Zgrade najpoznatijih kompanija su okružene sa mnooogo zelenila, parkova, fontana, divna klima, opušteni (bar naizgled) ljudi, mladi mozgovi iz cijelog svijeta koji su dobili priliku da se pokažu, odlični univerziteti, predivna mjesta za posjetiti i sve iznad mojih očekivanja! Nikada nisam bila ljubitelj novog svijeta ali mogu reći da ovo treba definitivno posjetiti!
I left my heart in SF.
I da, najljepše plaže u svijetu … na kojima se narod ne kupa :-I
Nakon posjete Avazovom tornju kroz garazu, ostala sam potpuno zbunjena. Do sada sam ulazila na glavni ulaz gdje me doceka ljubazno osoblje sa recepcije i uputi gdje trebam… Medjutim, udjete li kroz garazu, ocekujte da cete izgubiti pola sata u trazenju izlaza, ulaza, lifta, placanja parkinga…
Zaista ne razumijem logiku da se toliko ulozi u zgradu i onda se bitni detalji potpuno zaborave. Mozda ima svrha zasto se zaborave…?
Kada izadjete iz garaze ocekujete putokaz za lift, no nema ga. Ali tu je mali lift koji ide do odredjenog sprata. Odete malim liftom do nekog sprata i vrata se otvore a da ne znate gdje ste – ni putokaza nit oznake za lift do vrha.. i kada uspjesno pronadjete i lift do vrha, pa odete i odusevite se pogledom, valja vam nazad; nigdje putokaza za garazu, a da ne spominjem da je 3. sprat zgrade pola nekog sprata garaze ali bez oznake itd… lavirint!
I onda sva sretna kada naidjem na osoblje ja ljubazno upitam zasto nema putokaza a osoblje mi jos ljubaznije odgovori da je sve sasvim logicno…
inace smo mi u BiH poznati po logici…
Ali vrijedi svakako otići i popiti kaficu na vrhu zgrade uz prelijep pogled na Sarajevo. Samo udjite na glavna ulazna vrata pored recepcije 🙂
Ovo je moguće kada imate trenera koji sa istom kolicinom entuzijazma, posvecenosti i vedrog duha odrzi svaki trening uz osmijeh na licu i prenese vam svoju pozitivnu energiju, tako da ne znate da li idete na trening, terapiju ili dozu pozitivne energije. Svaki trening je dobar i utiče slično na organizam ali sam uvijek znala da je moja trenerica nekako posebna 🙂
Ponosno mogu reći da idem na grupne kao i na individualne treninge kod Sanje Samardžić. U nekoj drugoj zemlji vjerovatno ne bih imala priliku ni izbliza vidjeti trening kod svjetskog prvaka u kikboksu, jer pored duge liste čekanja, bilo bi i preskupo.
Sanja Samardžić je postala prvak svijeta 29.08.2014. godine na svjetskom prvenstvu u Londonu u disciplini K1.
Ne kuzim se bas puno u boks, jer idem na aerobik, fitnes itd zbog zdravlja i “linije”, gdje nam je Sanja trenerica. Zato sam malo google da procitam nesto o prvenstvu i onda sam bila iznenadjena i duboko razočarana vidjevši da niti jedan portal/medij u BiH nije objavio tu vijest. Ne želim doći ponovo na isti zaključak da je kod nas red vrijednosti totalno poremećen i da možete čitati o tako glupim stvarima a o ovom uspjehu niti jedne riječi.
Sanja nas je predstavila bolje od svih političara i sigurno je pitanje dana kada će neko drugi prepoznati tu vrijednost, a do tada se radujem svakom treningu. https://www.facebook.com/SanjaSmardzic
To workout on a regular basis, even without strong will, you need a trainer who is enthusiastic, committed, positive and brings smile and positive energy to every single workout class. This makes your workout looks like a real therapy and makes you free of stress after you’re done. Basically, that is what every training should look like but I always knew my coach was a special one. 🙂
I am really honored and proud to share that my coach, Sanja Samardzic, is a world champion in kickboxing and has won this medal at the World Kickboxing Championship 2014 held in London on 27/08/2014.
Since portals and other media channels in B&H didn’t publish such a news, I decided to publish this on my blog.
Congratulations! And I wish her a lot of success and luck in the future championships.
Moj prvi blog je izazvan trenutnom situacijom u BiH.
Ne bavim se politikom, niti mnogo pratim desavanja u predizbornoj kampanji. Kampanja k’o kampanja! Kao i u svakoj kampanji do sada, svi zele samo najbolje našoj BiH. Sve stranke će nas odvesti u bolju budućnost. A mnogi su već imali sansu da se pokazu… Mislim da se većina ljudi pita koji je to faktor zbog kojeg bi trebali nekome dati glas (osim ako je u pitanju rodbina i slični motivi, a da ne ulazim u “one” motive).
Stvarno se treba dobro zamisliti koga zaokruziti u ovom nedostatku vizije, kvalitetnih programa, novih lica, prije svega – rada a višku riječi poput investicija, zapošljavanja itd., za koje se pitam da li govornici uopste imaju bilo kakav plan/program/viziju u momentu kada ih izgovaraju. Imam tu sreću da sam neke i vidjela na djelu – kada se zavrnu rukavi i kada se radi. Upravo to će presuditi kada uzmem olovku i krenem redom DA ili NE… Nazalost, nisu se svi ljudi mogli uvjeriti u sposobnosti kandidata, a mnogi će pasti na predizborna prazna obećanja jer nemaju na šta drugo (?). Mnogo Mešinih i Ivinih citata bi se sada ovdje moglo dodati…
Ono sto me posebno dirnulo i sto mi je ostalo u sjecanju je jedan clanak koji sam nedavno procitala i koji kaze da apsurdima u BiH nema kraja. Stvarno pomislim da smo dio nečijeg eksperimenta ali da taj neko baš i ne mari za rezultat…
Nije me tako dirnulo ni to da nas u naprednijim zemljama svrstavaju u grupu: Sudan, Čad i BiH, ili da nas pošalju u Gruziju da učimo kako se razvija država ili da nas izbace sa liste WEF-a (ne, nismo zadnji, nego smo izbačeni), a da ne govorimo o poplavama itd itd… i onda se nadje jos jedan:
“Evo kako se u BiH riješava problem pada nataliteta: poticaji za tele 450, a za dijete 200 maraka
Prije dva miseca otelila mi se krava i porodila žena – priča mi jedan novopečeni hercegovački farmer. – Za tele ću, kad doreste do junice, dobit 450 maraka, a za dite 200 maraka. O doplatku i ne sanjaj. Tako odlučila Vlada Federacije BiH. Ja u tome nisam loše proša, ali što je s ljudima koji ne drže krave, a žele imat dicu. Takvi je većina. Šta će nezaposleni gradski proleteri?
Bijela kuga prijeti BiH, napose Federaciji, gdje se u prve razrede osnovne škole upisalo gotovo 19 tisuća manje djece nego lani. Posebice je zabrinjavajuća situacija u hrvatskim županijama. Primjerice u Livnu i Tomislavgradu broj umrlih je posljednjih godina za 50 viši od broja rođenih.Stručnjaci kažu da je depopulacija najizraženija u razvijenim zemljama poput Njemačke, Japana, Italije… pošto mladi bračni parovi ne žele imati više djece zbog posla, karijera, hedonizma. No što je s BiH koju “ne muče” svi ti problemi, gdje većina nema nikakva posla osim “praviti djecu”? Oni su toliko materijalno ugroženi da se ne usude ženiti i udavati, a kamoli rađati djecu. A država svojim mjerama stimulira “bijelu kugu”, što se vidi i na spomenutom primjeru poticaja za junice i naknade za rodilje. Šta se Rvacka ima bunitZbog svega toga ne treba čuditi što se Hrvatice iz BiH odlučuju “srediti” boravak i rađati u Hrvatskoj gdje su porodiljne naknade i dječji doplatak ipak vrijedni truda. U Hrvatskoj mnogi prigovaraju zbog toga. No treba podsjetiti da se Hrvatska već desetljećima demografski “hrani” upravo Hrvatima iz BiH. Kada presahne taj izvor, a sve su prilike da hoće, “bijela kuga” će još jače pogoditi Hrvatsku.
– Šta se Rvatska ima bunit kad će se naša dica iz Beiha svakako priselit tamo – komentira Rodijak Ćipa.– Naručito najsposobniji i najškolovaniji. Jadno je što ni Rvacka ne zna šta će s njima, pa i svoje šalje u Evropu. Ali bi Rvacka tribala od Evrope tražit novce za dicu, jer će na kraju ta dica završit u Evropi ka radna snaga. Pa neka Evropa dadne nešto eura za svoje buduće radnike. I njoj je bolje da im dođe ugojena i školovana mlađarija. Bit će krava i za izvoz, ali ćemo morat čobane uvozit – veli Rodijak.”***
Recite mi da ovo nije istina..a nažalost raspitala sam se.. :/
Pored ova dva aerodroma – prve linije odbrane, drugi nivo zaštite bili su aerodromi takođe sa podzemnim galerijama i uslovima za zaštitu od nuklearnog udara.
