Nakon vise godina rada u BiH mogu reci da je bilo tako naporno suradjivati sa nekim ljudima koje smo morali persirati. Covjek se jednostavno ne osjeca slobodno niti blisko da bi se obratio i imao opusten razgovor. Medjutim, to je postalo navika tj. svi to prihvatamo bez pogovora jer to je tako. Ali je cinjenica da sam se uvijek prije obratila kolegi ili osobi koju ne moram persirati nego nekome koga persiram. To samo otezava i stvara distancu.
U Svedskoj se pitam sta je kljuc uspjeha (izmedju ostalog)… I sve vise shvatam da tako lako komuniciraju i suradjuju jedni sa drugima, bez obzira na poziciju, jer nema nepotrebne distance medju ljudima kada su u pitanju obracanje i suradnja itd. Svako svakoga zove imenom i to je to.
Neki dan sam isla da upoznam generalnu direktoricu jedne drzavne institucije i pripremam se, imam tremu, pitam kolege kako je trebam osloviti: gospodjo, direktorice, Vi..? … a znate sta su oni uradili – poceli se smijati!!! Kazu u Svedskoj se samo kralj i kraljica persiraju. Pa to je tako divno!!! Ne kazem da mozda nema nekih drugih stvari i problema u komunikaciji ali definitivno odsustvo persiranja olaksava i stvara bliskost.
Sad vidim da je cak ispalo smijesno kad sam neke osobe na poslu persirala, na samom pocetku, i odmah su mi skrenule paznju da nema potrebe za tim. 🙂
Evo za vox jedna salata za rodjendan. Posto se svima kod kuce jako svidjela, to je isto kao da se svidjela i voxu 🙂
Ustvari, kad sam sebi nasla posla pa moram sjeckati po cijeli dan, evo i vama da sjeckate 🙂 jer se svima svidja kako je fresh a zdrava.
Prvi put sam jela ovu salatu na jednoj proslavi gdje je svako morao napraviti nesto tipicno za svoju zemlju, a ova dolazi iz arapskih zemalja.
Tabbouleh salata
Puno svjezeg persuna, isjeckati skroz sitno
Jedan paradajz isjeckati skroz sitno
Pola ili cetvrtinu glavice crvenog luka (ja sam uzela onaj ljubicasti, kapulu, jos je bolji), isjeckati skroz sitno
Skuhati fildzan bulgura ili kuskus
Sve to izmijesati dobro, a pred serviranje dodati:
Sol
Maslinovo ulje
Sok od limuna
Sve izmijesati i servirati 🙂 prijatno!
Nisam sigurna da li je originalni recept ali evo nasla sam i ovaj, doduse komplikovaniji: http://www.coolinarika.com/recept/tabbouleh-8211-salata-od-persina-i-bulgura/
Svakome je nesto bitno. Svako od nas ima masu stvari kojima je zaokupljen. I tako zivi iz dana u dan. Prestane primjecivati sta je drugima bitno i koliko. Svi manje vise mislimo na sebe… ovo je vjerovatno nesto sto bi mnogo bolje razradio novi bloger, pozitivna psihologija (jedan post sam procitala i vec mi se svidja).
Nego, da se vratim na temu. Ovo ljeto sam se malo druzila sa turistima koji su dosli u BiH i to bas u moju Bosansku Krupu. Iz Njemacke, V. Britanije, Irske, Holandije, Švedske… Ne pricam o dijaspori nego o pravim turistima, strancima, koji su htjeli vidjeti BiH pa tako dosli i u Krajinu…
Nema rijeci koje mogu opisati to zadovoljstvo kao kad se ovi stranci odusheve nashom prirodom i cistim rijekama. To je nesto nevjerovatno. Jedni ce drugi put doci na vise dana, drugi ce povesti i prijatelje, treci ce se opet vratiti itd… I prica se nastavlja..
Jedan par sa djecom iz Berlina je boravio sedmicu u B. Krupi. Druzili smo se dosta vremena, a sve to vrijeme, kako god se nisu mogli nadiviti ljepoti, nisu se mogli nacuditi kolicini smeća koje ljudi ostavljaju na obalama Une. Doslo je do toga da su i sami poceli kupiti smeće koje bi neko ostavio za sobom na obali. Njima to nikako nije jasno. Nije im jasno da ljudi ne vide vrijednost i ljepotu u kojoj zive. Svugdje su flaše, kese… Po gradu, cak i nedavno sredjenim adama, u kanjonu… A onda mi na um padne ono – Unu ne treba cuvati od ljudi, treba uciti ljude da cuvaju Unu. I Krusnicu! Dobro se sjecam tih rijeci iz skole, ali je suprotno: Kod nas je cool ostaviti smece za sobom, a nikako nije cool ubaciti u kantu ili ponijeti sa sobom kad smo vec mogli iz prodavnice donijeti kesu i uzivati pored Une.. Ovaj osjecaj nase bahatosti je ipak nadmashio strah od pasa lutalica, i svega onoga sto nismo sposobni rijesiti… A takva ljepota!
Krusnica
Krusnica
Krusnica
Krusnica
Una
Vise puta sam sebi rekla da necu pisati nista sto je negativno o nama samima, jer toliko toga je vec receno, ali ovaj osjecaj ipak nadvlada moju odluku.
Ne bih ni napisala post da danas nisam posjetila jednu malu izlozbu na kojoj me neke cinjenice vratise u stvarnost i osvjezise sjecanje na riječi spomenutih turista od prije sedmicu-dvije. Ovo je nesto sto ce uskoro sve veci broj ljudi zadesiti, a vec se desava cak u Kaliforniji, tako razvijenom dijelu svijeta, ali nista ne pomaze – stvarnost je tu. A mi imamo ZLATO i ne cuvamo ga.
650 miliona ljudi nema dostupnu pitku vodu,
2.3 milijarde ljudi nema osnovne sanitarne uslove,
90% rasta populacije do 2050. godine ce imati nedostatak vode,
…a ovo je osnovna ljudska potreba, da ne pricamo uopste o turizmu u BiH, uredjenosti, psima lutalicama, ekonomiji, reciklazi nego samo o nasim navikama kada je u pitanju zlato buducnosti.
Cuvajmo vodu i prirodu, necemo je jos dugo imati ovakvu kakvu imamo sad.
Danas cu pisati o necem sto me odusevilo i pokazalo da ljudi jos uvijek imaju humanosti u sebi.
U Švedskoj sam, izmedju ostalih informacija, saznala i za jednu organizacija koja pomaze da se smanji ekstremno siromaštvo u svijetu. Prvo sto sam pomislila je bilo da postoji hiljade takvih organizacija, a kada se spomene siromaštvo nije uopste potrebno traziti dalje od BiH. Medjutim…
Kada sam izasla iz okvira BiH, primijetila sam da ljudi vise pricaju o nekim, nazalost, ekstremnim ali prisutnim primjerima siromastva u africkim drzavama. I dalje mi je slika bila nejasna ali sam htjela upoznati ljude koji vode organizaciju za koju sam slucajno saznala. I tu pocinje prica…
Zamisliti da ljudi zive zaista onako kako smo mogli vidjeti na TV ili nekim slikama koje obidju svijet kroz razne medije je za mene nestvarno i nezamislivo. Nazalost, itekako je realno, obzirom da se procjenjuje da najmanje 1,5 milijardi ljudi iz 91 zemlje u razvoju živi u potpunom siromaštvu, dok 800 miliona ljudi preživljava na granici siromaštva.
Da priblizim sliku, ljudi u zemljama poput Togo, Nigerije, Ugande, itd. ne misle na mnogo stvari kao sto to ostali svijet radi, a jedino sto ih mori je glad i kako zaspati gladan ili sta jesti kada se probudis. I o cemu uopste moze razmisljati covjek koji umire od gladi ?! Kada sam slusala ovu pricu priznajem najezila sam se. Znam da ovakvih primjera ima vrlo blizu nas, ali zamisliti da gradovi, sela, zive tako, je strasno. A procjenjuje se da samo 2% svjetskog BDP-a bi bilo dovoljno za osnovnu socijalnu zastitu za najsiromasnije!
I tako upoznam ljude koji obilaze sela u Africi i pitaju stanovnike sta ustvari zele? Nema tu nekih velikih zelja, samo zele prezivjeti, imati dovoljno hrane… Ali kako? Nakon sto i sami kazu i opisu kako, organizacija koju sam spomenula na pocetku, Action 10, im pokusava pomoci. I dalje sam cekala da cujem najzad koji je fazon, medjutim ovdje je bilo rijeci o jednoj istinskoj zelji i humanosti.
Cijela organizacija radi volonterski, i niko iz organizacije ne ostvaruje nikakav prihod. Medjutim, kada sam cula pricu, kao da sam se vratila par stoljeca unazad…cak i milenij. U jednom selu su htjeli da proizvode nesto kako bi to prodali i kupili hranu. Action 10 je poceo da sakuplja novac da im posudi da to i urade. Prosjecna pozajmica je bila oko 400 SEK (40 EUR). I tako su zene, njih pedesetak, pocele da koriste svoje vjestine kako bi nesto proizvele da to kasnije prodaju i zarade novac za hranu i sirovine koje su im potrebne za dalju proizvodnju. I zamislite koja hrana za dusu ljudima koji su samo zeljeli pomoci i kasnije vidjeli da ovaj metod uspijeva! Zene su proizvodile i uspijevale vracati pozajmicu, a cak su predlozile da se vrati i vise nego su pozajmile, kako bi sacuvale novac. Tako nastaje i prva banka u selu – osoba koja cuva novac kod sebe i vraca nazad ovim zenama onda kada odluce dalje investirati. A novac koji je prvobitno pozajmljen, kada se vrati, daje se drugom selu za njihovo poduzetnistvo, jer su vec culi za Action 10 i zarko zele da dobiju priliku. Moram spomenuti i prvu javnu istituciju – to je covjek koji sakuplja novac za vodu koja se potrosi i koju stanovnici placaju vrlo malo, sto je potrebno za slucaj nabavke ili daljeg obezbjedjenja dotoka vode u selo. I to je institucija! Ne mogu ni zamisliti koliko smo daleko otisli, ili koliko su ljudi daleko ostali u pojedinim podrucjima kojih nazalost nije malo u svijetu.
Sve sto je lijepo kratko traje – primijetili ste da sam pisala samo o zenama, a tu se i pojavio problem. Muzevi su postali ljubomorni i zabranili su zenama rad. Znaci, ni ljubomoru nismo mogli izbjeci, radja se bez obzira na sve 🙂 Action 10 je stao sa svojim aktivnostima, bez ikakvog pokusaja da nesto ucini po ovom pitanju, sto se ispostavilo ispravnim jer nakon nekog vremena je par muzeva ipak doslo u organizaciju rekavsi da im je bilo bolje dok su zene radile, ali bi i oni htjeli pokusati. Naravno, prvo su ih nagovorili da ohrabre i uvjere i ostale muskarce da puste svoje supruge da rade… I tako je ponovo zazivjelo zensko poduzetnistvo.
Sada kada ih pitaju kako se osjecaju uz Action 10, odgovor je vrlo jednostavan – Sretni smo!
Za mene je ova prica bila kao shok, nakon kojeg sam pozeljela otici i vidjeti kako izgleda taj svijet koji se, koliko god nemoguce zamisliti, odvija paralelno ovom koji mi zivimo, sa hiljadu prohtjeva, zelja, briga, mogucnosti… A za ovu pricu sam zahvalna Cecilii, koja je svoj zivot posvetila da smanji siromastvo, a na tom putu joj pomazu i drugi ljudi koji u sebi imaju tracak humanosti. Lijepo je znati da u ovom razvijenom svijetu postoje emocije i humanost, te da sam imala cast da saznam za ovako nesto. Do sada sam vjerovala da postoje samo organizacije koje sebe odrzavaju na tudjim mukama i siromastvu, tako zaradjujuci novac a prosljedjujuci vrlo malo onima kojima treba.
O ovoj humanoj prici se moze saznati vise, ukoliko neko zeli, na web stranici http://action10.org/
Ne znam za vas ali za mene je ova prica stvarno dirljiva i nestvarna, a pogotovo kada sagledam sa koliko raznih gluposti se svi danas opterecujemo. A da ne govorim o prohtjevima…
Srecom, za mene je jedan od najboljih osjecaja kada nekome pomognem…
Uvijek sam slusala pjesmu do refrena a nakon refrena ide slijedeca. Kad sam otkrila Pop danthology bilo mi je nekako lakse – nisam sama. A imam osjecaj da sve vise ljudi upada u ovu kategoriju koja je lijepo (ali bas lijepo) pojasnjena u videu. Uzivajte 🙂
A onda poslusajte Pop danthology, bilo koja godina 🙂
Pernati mister, bosanskokrupski kanarinac Zvrk pobijedio je 24.599 ptica na svjetskom takmičenju. Od njega je ljepši bio samo kanarinac iz Nizozemske.
Konkurencija je bila žestoka. Svi su se šepurili svojim perjem i pjevušili žiriju, no titulu vicešampiona na natjecanju najljepšeg kanarinca odnio je Zvrk iz Bosanske Krupe. Iz jaja ga je podigao Enver Alidžanović , uzgajivač kanarinaca iz Bosanske Krupe, a svjetsku titulu osvojio je ovoga siječnja na Svjetskom prvenstvu u Nizozemskoj, i to među čak 24.600 ptica širom svijeta, od kojih je bilo 18.000 kanarinaca. – Zvrk ima jako lijepo i zaglađeno perje, jer da mu jedno perce strši, ne bi mogao ući u konkurenciju. Noge, kljun i nokti su mu crni i sve je u njega kao po špagi. Crni kljun je genetsko postignuće, ‘vrh nad vrhovima’ u uzgoju kanarinaca, a Zvrk to ima. Ljepši od Zvrka bio je samo kanarinac domaćin iz Nizozemske – kaže nam strastveni ljubitelj kanarinaca Enver Alidžanović.
Voli ih kao svoju djecu
Zvrkov otac osvojio je dva zlata i srebro na takmičenju u Bariju 2014. godine, a u Belgiji je prije toga osvojio prva tri mjesta na svjetskoj razini. Ova bosanskokrupska ptičica već ima 12-ero mladih. Tek nekoliko sati prije nego što smo došli u posjetu Alidžanovićima, Zvrku se iz jaja izlegao mali ptić, a trojica sinova ili kćeri trebaju se izleći svaki tren. Zvrk ih hrani baš kao ženka, a ta je genetska mutacija, kaže uzgajivač, prava blagodat. Enver ih ljubomorno čuva i križa isključivo s kvalitetnim ženkama te ih poput kukavice podmeće drugim pticama da ih uzgajaju kako bi imali što kvalitetniju njegu u odrastanju. – Volim ih jednako kao i svoju djecu. S njima sam se gotovo pa rodio, a sigurno odrastao i ostario uz njih. Da mi netko dođe i uzme ih, ja bih se ubio odmah – kaže Enver.
Generacije prvaka
On je prvog kanarinca dobio od oca, uzgajivača golubova, u Banja Luci 1955. godine, kad je bio u prvom razredu osnovne škole. Od tada nije bio bez kanarinca, izuzev 1994. godine kad su prognani iz BiH. Supruga Emira nagovorila ga je da odu na izložbu ptica u Zadru, a on je znao da će, vidi li pticu, obnoviti jato. Tako je i bilo pa ih danas ima 700-tinjak. Zauzeli su mu kućicu, apartman i podrumsku prostoriju u kojima je sagradio obitavališta za sve životne dobi, od rodilišta pa do doma za stare i nemoćne kanarince.
Najstariji je trostruki prvak
Supruga Emira također dolazi iz porodice uzgajivača kanarinaca, papagaja i grdelina pa nije ni čudo da su se vjenčali drugog dana poznanstva, a ljubav prema pticama prešla je i na njihova sina. Tati Enveru on je oštra konkurencija jer na natjecanjima pobjeđuje za BiH. Najstariji kanarinac kod Envera je sedmogodišnji bijeli albino s crvenim okom – prvak BiH, Dalmacije, Hrvatske i Belgije.
Nisam bas neka kuharica, onako, srednja žalost, iako volim da eksperimentisem.
Medjutim danas sam bas bila oduševljena jednim malim osvježenjem mom jelu. Neki dan razgovaram sa prijateljicom i ona mi preporuči da probam ovaj sos. Žao mi je sto nisam bolje uslikala, ali je bilo jako ukusno. Može poslužiti za sendvič ili kao sos uz neko jelo…
Dakle, sos od avokada: 1 avokado (da nije tvrd niti premekan), 1 cesna bijelog luka, pola ljute papričice (ja sam stavila suhu a može i svjeza), par listica korijandera, ucijediti malo limuna, posoliti i izmiksati stapnim mikserom. Mmmm bas je bilo ukusno.
Ako ništa, ovako ću se sjetiti da opet napravim (zato inače i uslikam neka jela, da se sjetim opet)…A možda nekome posluži ovaj recept..
Evo jednog primjera iz mog rodnog grada. Mozda jos uvijek dovoljno ljudi ne zna za ovaj i slicne primjere ali nakon ove publikacije vjerujem da ce se to promijeniti…
BOSANSKA KRUPA – Bosanska Krupa, gradić na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, smješten u dolinama rijeka Une i Krušnice, primjer je zajedništva tri nacije.
U ovom malom gradu, u jednom dvorištu su smještene i ponosno prkose vremenu tri bogomolje – pravoslavna i katolička crkva i džamija.
Oni koji su pohodili Bosansku Krupu dive se njenom gradskom jezgru koje u stotinu metara ima tri vjerska objekta. Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je ovaj gradić na Uni gdje tri bogomolje, jedna do druge, krase njegov centar.
Pravoslavna crkva je napravljena pred početak rata u BiH, ’90-ih godina prošlog vijeka, a katolička crkva i džamija datiraju još iz davnih vremena.
Međutim, katolička crkva je u Bosanskoj Krupi tokom rata bila potpuno uništena, a obnovljena je donacijama dobrih ljudi sa područja ove opštine svih nacionalnosti, sredstvima opštine Bosanska Krupa i raznih humanitarnih udruženja iz Francuske i BiH.
Glavni koordinator i inicijator izgradnje crkve, koja je bila porušena, Mirjana Aleksić, u Bosanskoj Krupi živi skoro četiri decenije. Kako kaže za AA, katolička zajednica u Bosanskoj Krupi je malobrojna.
Crkva je izgrađena 1910, tridesetak godina nakon dolaska Austro-Ugarske. Današnji izgled, gotovo identičan prijeratnom, dobila je 2006, kada je i završena njena obnova.
“Uspjeli smo završiti crkvu. U ovom gradu živi mali broj katolika. Moja porodica je jedina čisto katolička i ima još par ljudi koji su iz mješovitih brakova”, pojasnila je Aleksić.
Kako kaže, može se reći da se u jednom dvorištu nalaze pravoslavna i katolička crkva i džamija.
“Za ovaj grad to znači puno. Pokazuje da, bez obzira na rat koji se dogodio, ljudi različitih vjera mogu živjeti jedni sa drugima i jedni pored drugih, a sve to uvažavajući vjerske pripadnosti”, kazala je Aleksić.
Katolička crkva je srušena tokom rata, a obnova, koja je trajala 6 godina, počela je oko 2004.
“Građani Krupe su radosni što je ova crkva napravljena. Tokom gradnje su pokazivali veliko interesovanje i u skladu sa mogućnostima pomagali”, kazala je Aleksić.
Ona se prisjeća kako su građani Krupe imali običaj reći da im je ova crkva “kao broš na haljini”.
“Svima je nedostajala, jer su odrasli u njenoj blizini, ulazili su u nju. Ova crkva građanima Krupe znači isto što i meni”, dodaje Aleksić.
Imam gradske džamije u Bosanskoj Krupi Ishak ef. Sejdić, u razgovoru za AA, pojašnjava da je lijepo gledati i posmatrati ovaj prizor u Krupi – tri bogomolje, jedna do druge. Kako kaže, sve je to lijepo gledati i promatrati i očekivati da to budu riječi i poruke mira, tolerancije i suživota.
“Ja, nažalost, moram kazati da svaki put nije bilo tako. Uvijek smo bili za suživot, za ruku pomirenja i uvijek govorimo ‘dobrodošli'”, pojasnio je Sejdić.
Sjećajući se proteklog rata, Sejdić kaže da je narod u BiH pretrpio puno nepravde.
“Pouke se moraju izvući i nastaviti dalje živjeti. Sudbina nam je da zajedno živimo na ovim prostorima”, pojašnjava Sejdić.
Kako kaže, to je slika, ali stvarnost je nešto drugačija.
Bošnjaci su većinsko stanovništvo u Bosanskoj Krupi te, kako kažu, maksimalno čuvaju i trude se da održe dobre odnose sa svim građanima koji pripadaju drugim vjerama i nacijama.
